Moj povratak u sadašnjost

nedjelja, 05.04.2009.

“Ako želite pronaći pakao na zemlji, zavirite u srce depresivnog čovjeka" (17.st.),

Dnevnik moga odvikavanja, napisano 24.05.2008

"....neraspoložen si cijeli dan, osjećaš se tužno, prazno i beznadno, bez budućnosti, a katkad je i razdražljivo?. Osjećaš se bezvrijedno i krivo, sklon si samooptuživanju, imaš smanjenu koncentraciju i sposobnost mišljenja i jako si neodlučan. Izrazito si psihomotorno zakočen, usporen i nepokretan, ili jako nemiran.? bježiš u san, nemaš energije i osjećaš se loše kao da si preboljeo neku bolest?....
Sjećaš se svog pakla? U ratnim godinama. 1991, na jesen... Od tada si u sasvim drugoj situaciji. Samoiscjeljitelj....! Da, tako si se osjećao i tako ćeš se osjećati i nakon odvikavanja? Znam da tako misliš. To je tvoj najveći strah i problem koji se ne riješava odvikavanjem. Ni sad ne znaš kako.
Strah te je da je tvoj oklop isti i sad i tad i krajem 80-ih, kad si se još nosio s problemima i potiskivao probleme, zavlačio se u kuću, previše volio televiziju, ali i družio se na ulici... Ali kad se prisjetiš i tada si bio onaj u kog se nije smjelo previše dirati. Prve ljubavi, teški raskidi, gotovo fatalni? Sve se to pripisivalo tvom karakteru, uspoređivalo s precima..Isti si ovaj.. isti si onaj... ali nitko nije imao hrabrosti ukazati na problem i nitko nije imao nešto manje srama od susjeda, pa da potraži pomoć,... jer iskovanom željezu teško mjenjaš oblik, a vrućem lako..Ohladio si se i željetu su ostale rupe i krivine, koje je ispunio lorazepam, tvoja štaka dr. Housea...s kojim si se i poistovjetio, čak ti i nedostaje....
Tvoje odvikavanje je novo taljenje. Vraćanje u 1991. i u novim okolnostima novi pokušaj, na novi način.....
Još ga tražiš, prijatelju....."

05.04.2009. u 19:29 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 29.03.2009.

Ukratko i tako (kako) dalje...

Misli da mogu okvirno osjetiti, što si prošla i koje su okolnosti tvoje sad već trajnije stabilizacije.
Neću biti dug jer sam dosta ogolio sviju situaciju i pogledao je, osjetio, bez otpora i prosuđivanja. Ja kao i nekih 5% javnih i procjenjujem oko 50% ako ne i više ljudi u gradovima i šire imaju poremećaje, neslažanje i neugodne psihičke reakcije, koje mnogi prikrivaju socijano i društveno prihvaćenim ponašanjem: duhan, alkohol, marihuana i materijalno bogaćenje i sl. Drugi zaglibe u neprihvaćena ponašanja: agresija, opijatne droge, bijes, krađa, nasliništvo i bivaju sankcionirani. Srednji put je tableta. Poluprihvaćena, ali simbol ili atribut koji koji čovjeku koji je uzima redovno donosi od društva pridjev bolestan, a ako je to riječ o psihoaktivnim tabletama onda još donoi i pridjev ovisan (može i obrnuto). Zato se ako i takav čovjek ponaša, stalno pita, biva osuđivan, skriva pločice tableta, uzima ih kad nema nikog.....

Ali stvari su puno jednostavnije. Neću ulaziti u polemike društvo je ovakvo, traume su bile takve, ljudi su skloni i sl. Sve što sam naveo samo su načini ljudi da smire po mnogima stvarne neravnoteže, promjene i ako hoćeš poremećaje. Tko uopće pravi studiju koliko novaca odnese HZZO-u pušenje - legalno bez recepta ili liječenje anksioliticima ili antidepresivima - legalno uz nadzor.

Otežavajuća okolnost je samo što smo ja, ti i mnoštvo drugih u tom sklopu čimbenika, bilo ti to utješni ili ne ipak svjesniji od mnogih. Svjesni smo da je neravnoteža tu i tražimo je. Ti si je našla ovako ili onako. Sigurno puno manje štetno i nego da se "oblokavaš, dimiš ili nešto gore". Štetnost je u razini loše hrane pune antibiotika, aditiva i kemikalija. Pa je opet jedeš.

Dakle. Ja sam hipersenzibilan, intelektulano na višoj razini, obrazovan, drugačiji i imao sam sigurno mnoštvo traumica , ali i trauma, koji su bili mali okidači za razvoj moje psihičke neravnoteže - bolesti. Ona se očitovala depresivnim napadom jednom i ogdinu dana agonije i prihvaćanja stanja (vrijeme rata). Trenutno riješenje sam pronašao u jakom anksiolitiku lorazepamu. On je otpustio nepetost, nelagodu i samanjio mojiu hiperosjetilnost. Na toj osnovio sam nadogradio svoj život, posao, obitelj, djecu i status - ego, prirodni zakon i društveni status.

Tolerancija nesavršenih benzodiazepina je uzrokovala povećanje doze, time i veću štetnost pri metabolizmu, ali i početak promjene karaktera. Pri pokušaj snižavanja i čak prestanaka uzimanja trajao je jedan dan. Tada sam ponovo osjetio vjerojatno ono što mnogi zovu depresivnu epizodu. Neopisivo neugodno. Ali bilo je krivo vrijeme, krivi cilj i vratio sam se starom načinu i nastavio život. (u međuvremenu sam uzimao Portal) kojeg nisam shvatio ozbiljnom prestao uzimati i nemam mišljenje o njemu. Sve se ovo dogodilo prije 8 godina.

Ovaj put sam krenuo obrnuto. Polagano smanjivanje doze i promjena svga u načinu života što je moguće na bolje, a što je iskušano provjerenom a ako nije provjereno, onda bezopasno. (yoga, meditacija, privatna psihoterapija, akupunktura, tjelesna aktivnost, autosugestija, samokontrola, čitanje mnoštva knjiga na povećanj duhovnosti.....).

I evo me tu pred svima i tobom. Nalazim se napočetnoj dozi koju sam uzeo 1993. godine ( 1,5 +1,5 +1 mg lorazepama). I kako kaže onaj film "Bolje (manje) ne može". Ma može, ali na drugi način. Ja nemam dijagnozi. To su izmišljotine da bi se kao i usvemu ljudi stavili u ladice. U takvoj korelaciji, ali s malu ublaženo mogu svoje stanje opisati anksiozno - depresivno stanje (ili proces ili osjet ili nemir ili anksiozno depresivno kontinuirano o raspoloženje). i to jednako uvjetovano vanjskim i unutarnjim (endogenim, ne baš poznatim uzorcima).
Ove vanjske sam u roku ove godine uravnoteženja i odvikavanja isfrizirao, osvjestio i nosim se s njima. Unutarnje mogu nazrijeti, ali proces je spor kao i sam čovjekov život. Koliko sam razvijao negativno ponašanje i negativna stajališta, vjerojatno mi toliko reba i da ih integriram, razložim, otpustim i promjenim. Na tome radim i radit ću neovisno o tabletama.

Ja sam drugi čovjek, vratio sam se u 1992. godinu i sad trebam izabrati jedan od puteva. Nazad mogu, ali znam da ću kad tad opet ići naprijed jer sam uporan, temeljit. A to katkad zna biti i negativno. (Ako sam temeljit u krivm postupcima)

Ja ni sad nisam sasvim miran, staložen, bistar ni bez tjelesnih osjeta. Ali sam sasvim prihvatljivo. Jer tko bi 8 dana sam brinuo se o djeci (žena često na putu), vodio firmu i kućanstvo,da je stvarno bolestan, nemoćan i izgubljen. Ne ovo je moja pobjeda (nad nikim) u moju korist. Poraženog nema. Ali ni stajanja nema.Anksiolitik je potreba i (nuspojava) ovisnost. Potrebu bi zamjenio antidepresivom s jačim anksilolitičkim učinkom i postupno odbacio anksiolitik, naravno kroz duži period. Bila to kemija, svijet ili Bog nešto nije gdje treba a ovi ljekovi to rade najbolje i najmanje štetno. Eto zato sve to pitam i to ću napravit. Hvala ti.

29.03.2009. u 20:16 • 0 KomentaraPrint#

petak, 27.03.2009.

Zlatno runo


Pa valjda smo svi Argonauti. I ti. Već u potrazi ili izgubljeni u njoj.
Uglavnom si meteopat. Možda je i Homer bio. Sve ciklone i anticiklone starog kontinenta se provuku kroz tvoju glavu. Ni privilegij ovisnosti ti mnogo ne pomaže. Ipak papirić je ispred tebe. Još jedan telefonski poziv i obavljeno. Posao dogovoren. Ovisnost ti pomaže smanjiti strah od autoriteta. Odvikavanje te već lagano drma. Glas ti nije toliko siguran. Svoj "meni" od ankiolitika si smanjio za komadić i već si nešto drugo. Čahura je je još debela, niti napukla nije.
Naočale. Taj krasan izum. Mrzio si ih. Skidao, ostavljao, zaboravljao, lomio. Usput je i umro drug Tito. Najteži dan u tvom dotadašnjem životu. Trebao je biti. Mali isprani mozgovi su sve to shvaćali tragično. kao da više nema dalje. Na crno bijelom televizoru u ormariću od šperploče milila je sivakolona, a ti i drugovi učenici ste gledali druga učitelja kako plače. Pa kako vam je učitelj , valjda i vi morate malo plakati. Ali nije išlo. Kad ste shavtili da se i bez njega može život se nastavio. Sjećaš se nekih učenika, mada si beć tri puta promjenio grad i svi tvoji prijatelji iz školskog doba su samo blljede reminiscencije, kojima se sjećaš ili imena ili prezimena, ili nekog nestašluka.
Školske korijene si izgubio davno, ali najšokantnije si doživio prebacivanje u drugu školu izvan tvog kvarta, radi maminih i tatinih planova. Tko te što pitao. samo si jednog dana sjeo među nove učenike koji su te s istom znatiželjom kao i ti njih pogledavali, nešto šaptali jedno drugom (naravno nisam ni pomislio da govore lijepo o meni). Sve ze izokrenulo naglavačke. Baš si počeo stvarati krug prijatelja, kad tt velike škare života bez prava glasa, kliknu ispred nosa. Iza tebe staro i nepovratno, ispred tebe novo i nepoznato. Sve moraš nanovo.
Rezultat: počeo si zamuckivati, ponekad i jako. Kako je brat imao isti problem još odmalena, opet si morao održati ravnotežu i ne govoriti s roditeljima o tome otvoreno. Kad si nešto i znao šutio si da ne bi i zamucnuo, da ti se ne bi smijali. Iako si bio pjesnička duša nikad nisi mogao do kraja izreći tekst. Umjesto 5 dobio bi 2, maminu jezikovu juhu i ono najgoru; bol što se svakodnevno produbljivala, jer sve loše ocjene nisu zbog nesposobnosti, već problema koji nisi htio nikom reći.
Danas si užasno riječit, na fakultetu je to nestalo, pobijedio si potpuno sam problem. Ipak ožiljci se vide. Ta je bitka bila samo u tebi. Teško mi je o tome...

27.03.2009. u 14:50 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 26.03.2009.

Ostala je još samo jedan i moje 80-te

Ostala je još samo jedna tableta i moram kupiti nove, jutro je.

Jutarnja kiša. Rad u uredu. Razmišljaš o brojkama, porezima i trenutku kad bi bilo dobro nazvati klijenta. Dva nova jutarnja miligrama u tebi drže te do 11 do 12 sati... ali nemir raste kao živa u termometru. Ali nisi u strahu. Ladica je tu. U njoj su table s žutim pločicama. Otvaraš i obuzme te panika. Još samo jedna? Strah se mijenja. Sad si napet radi novog hodočašća u ljekarnu. Ali zaboravljaš sve, vrlo brzo. Druga doza već odrađuje svoj posao.

Ostavljaš svijest o ovisnosti iza sebe. Plan današnjih zadataka je ispred tebe i oni te hrane. Križaš ih, daješ si sam do znanja, da nisi ovisan uzalud. Pa ti radiš, brineš se o djeci, voziš automobil, vodiš tvrtku, odgovoran si za zaposlenike? Naravno. Tome i služi podsvjest. Odlažeš tamo sve što ti smeta na putu k tvom cilju. a kad se folder napuni?
Da. Ostalo je još malo mjesta. U svoje ciljeve si ovaj put uvrstio i odvikavanje. Pa opet planiraš, križaš, napadaš je s više strana, mijenjaš život koliko možeš.... Napadaš ono što ti je pomoglo u postizanju uspjeha u svim sferama života. I stalno te muči misao, da li u početku bijaše tjeskoba ili se stvorila u tebi nakon odluke da pod jezik staviš opasnu" životnu štaku"? Tko si ispod?

Da. Bila je tjeskoba. siguran si. Odmalena. Ali je mijenjala svoj oblik. bio si malo nervozno dijete, ali u granicama normale. Bio si malo naglo dijete. Kao lav, miran kad je po tvom, nemiran kad nije. Bio si leptir s drugačijim krilima. Ali nitko nije to smatrao bitnim. Proći će. Mislili su, valjda.
Vrtić je ostao iza tebe. Prva ljubav je postala samo moždani impuls s prekrasnim imenom. Iza tebe je ipak početak prekrasnog djetinjstva s ponešto zasluženih batina i prekrasne sedamdesete godine.

Ne, tvoje osamdesete nisu bile nimalo drugačije od stereotipa osamdesetih. Da. tata s velikim bafama, ponekad s užasnim brkovima, mama s golemom trajnom i debilnim naočalama, brat u pubertetu s vibrirajućim mutantnim glasom...A ti? Ti si onaj koji je uvijek bio popravljač propusta starijeg djeteta tvojih roditelja. Svaku njegovu lošu ocjenu ti si trebao popraviti i nisi smio kisati, Jer polovičan uspjeh ili neuspjeh je uvijek bojli od potpung neuspjeha. Nisi imao nimalo prostora za pogrešku.

Počeci osamdesetih, prvi dan škole, sjediš sa strane(uvijek biraš stolicu s boka, u društvu si uvijek sa strane, tražiš biti po strani, neugodno ti je u sredini, neugodno ti je kad je previše ljudi iza...), Zgrada stara više od sto godina. Pokraj tebe peć na drva. Vruće ti je i crveni ti se desno uho. Mnoštvo djece, nove, nepoznate. Ushićen što si prvoškolac, rastužen što kraj ljeta. Nisi se nikad tukao. Izbjegavaš glavne face, ne zadržavaš se poslije škole. Ljubitelj si televizora. Ne propuštaš Branka Kockicu, Opstanak, Mali program, kolariću Paniću... Ipak među najboljima si u školi. Novi fosili, Srebrna krila, Mišo kovač na kazetofonu iz poljske. Onaj crni sa srebrenom ručkom. Bezbrižnost, obitelj, ništa posebno.
Ali ubrzo šok. Postao si "obilježen". Dobiti naočale u vrijeme prikazivanja Velog mista kad su svakog ko ih je nosio nazvali "očalinko", bila je neopisiva stigma. I sad ih skidaš, dok ovo pišeš, trljaš oči i podsvjesno razmišljaš o operaciji kratkovidnosti. iako ti danas govore da si intelektualna faca ako imaš naočale. Ali te se stvari ne zaboravljaju. Zamisli. Primljen si u Titove pionire s ogromnim plastičnim naočalama. Na stolu Nara i Pepsi, kolači iz Bobisa, makovi ili neki drugi komunističik cvjetovi (mislim karanfili), a ti jedini s debelim ružnim naočalama.

Bliži se noć i lakše ti je. Još jedna žuta tabletica prije večere, serija, lijeganje djece i skinut ćeš svoje naočale po 10 220 put i zaspati, ovisan i miran.

26.03.2009. u 09:51 • 5 KomentaraPrint#

Vrata naša svagdašnja

Kuc, kuc.

Dobar dan.

Mogu li ući?


Mogu? Otvarate mi? Imate ključ?

Gledajte, ja jesam malo u krizi, ali dvije priče o ključevima (post Ura od 24.03) i komentar Nepoznatog, prvo su me posjetile na ona mnoga vrata koja trebamo otvoriti pri bihevioralnim i kognitivnim terapijama. Vrata svih boja. I još ako trebamo ključ za svaka od njih. I Napoznati je iza vrata koja nam ne otvara.

Dogodio mi se klik.

Tko je uopće izmislio vrata. Zašto se napoznatiji Hrvatski antidepresiv ili pilula sreće zove Portal? Da li otvaraju vrata od tuge ka sreći? Kad su ljudi počeli postavljati vrata na pećine, sojenice, zemunice, dvorove, na kuće? Da li je na Atlantidi bilo vrata? Imaju li svemirci vrata? Ima li Bog vrata? Ćemu nama služa vrata osim da zimi čuvaju toplinu?

Da li Sv.Petar zna u koja mu vrata ulazi koji njegov ključ? Vrata su zabrana, ograda, zaključavanje, zaštita, separacija, odvajanje, necjelovitost, zid, granica. Ovaj način komuniciranja (internet) ima vrata i ključ (lozinku). Možda bi se Windowsi zvali Doors da nije grupa u to vrijeme bila snažnija logotipom i brandom. Nekad i prozori imaju ključ. Mi smo jedni drugima iza vrata, ne znamo si prava imena.

A kad je još za rata izmišljen ključ, stvari su postale još složenije. I iza vrata imamo vrata koje treba zaključati.

Ljudi su kao šibice u svojoj kutiji šibica s fosfornom trakom i još zapakirane u onu veliku smeđu Osijek Drava, a sve to ukrcano u kamion koji velikom brzinom juri, naravno zatvoenih vrata od straha da vozač ne ispadne iz kamiona.

A zapali jednu žigicu izgori sve. I kamion. A mi mislimo dasmo iza vrata sigurni.
Upravo smo iza vrata jer smo nesigurni. Poznat vam je osjećaj kad vam se piški a zaboravili ste ključ od kuće. Sa susjedom baš niste na ti, a živite u Neboderu.

Zato smrde haustori Zagrebačkih nebodera, pa čak i katovi. Puno vrata, malo ključeva, mnogo smrada.

I ne pristajem na priču o putu koji te vodi do nekog vrata koje trebaš otvoriti i sve će biti dobro. Ona će se vratiti, ona će me vojeljeti, osjećat ću se bolje, obasjat će me svjetlost i slična sranja. (opp.autoru)

Medeja je kratka , jasna i čista. Ne trebaju nam ključevi. Ja kažem ne trebaju nam ni vrata. Ako ih mate "razbijte ih nogom" ne da vi izađete, nego da drugi uđu. jer mi smo već tu. Najgora su vrata na srcu, jeziku i mislima. Ja ih imam i neka su još zaključana.

Još tražim ključ. Možda i provalim.

Otvorimo vrata da drugi uđu.

To nam treba.

Iskrenost bez vrata, ključeva i pasa koji cvile u pomoć.

U svijetu bez vrata nema cvilećih pasa.

Ni ljudi.

Pozitivno sam "ljut"

Da nije bilo mnogo vrata oko mene, ne bi sad tražio ključ.

Odmrznut.

(briga me za gramatičke greške...)

26.03.2009. u 09:50 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 25.03.2009.

U početku bijaše tjeskoba

Slučajno si naišao na ovu pripovijest i sjetio si se da piješ tablete već jako dugo. Dovoljno dugo i previše dugo. Znaš da su dvosjekli mač. Upravo te brine ono drugo sječivo tog mača. Sve si već pročitao. Školovan si i znaš da si ovisnik o tabletama Lorsilana već skoro petnaest godina. Izgledaš uredno, normalno i lijepo se oblačiš, uhranjen, školovao si se, imaš obitelj i djecu, imaš svoju tvrtku i uglavnom misliš da je sve s tobom u redu. I naravno, ideš dalje.
Jednom davno dok nisi znao što sa sobom, adolescent, u ratnim godinama, našao si u ladici obiteljske kuće gdje je stajala kućna ljekarna male pločice, bijele obične, na aluminijskoj tabli. Pokušao si ukloniti simptome nemira kao i mnogo puta prije s nekim drugim tableticama ukloniti iz sebe onaj neobjašnjiv nemir, ponekad tugu i tjeskobu. I uspio si. Dobrodošao si u klub ovisnika, na rubu, za koje nitko ne zna, mnogi na njih upozoravaju, ali su oni sami sebe uvjerili da sve drže pod kontrolom. Kao i ti. Za tebe tada je počela nova era koju si znao iskoristiti. Osjećao si se kao da si pušten s lanca nakon mnogo vremena potištenosti, bezidejnosti i tjeskobe. Da. Na početku bijaše tjeskoba. Sad ostaje sumnja. Bez uvrijede. Ovisnik si, a tjeskoba je još uvijek u tebi. Imaš nekoliko mogućnosti na tom životnom križanju. Semafora nema, prava prolaza nema, prometni nema, znakova nema... Samo ti i ostatak života.
Kuda si krenuo?

Bile su rane sedamdeste prošlog stoljeća. Ugledao si svijet, doktori kažu , lako, bez problema. Sretna mama, sretan tata, drugo dijete. Ne sjećaš se sebe. Kažu da si ovo, da si ono, bio si ovakav, bio si onakav.., ali ti se malo toga sjećaš. Ipak sve ti se čini da je bilo nekako dobro, dugo je trajalo tvoje djetinjstvo. Sada ti se čini i predugo. Znanje i svijest ubrzavaju tijek vremena.
Ali svi kažu da si bio drago,ali malo ozbiljno dijete. Kao da si cijeli dan nešto razmišljao. Ipak kad je bila igra, kažu, bila je igra do kraja. A, naravno, svaka igra ponekad završi batinama. Onom dobrim, dozvoljenim. U to vrijeme. Osjećaja se više sjećaš nego događaja. Mirisa više nego stvari. I zvukova više nego dodira. Jako se dobro sjećaš nezasluženih batina. Osjećaj krivnje je najsnažniji. Bio si nestašan si, nepažljiv, nekad i kriv. Ali kad si bio nedužan, pretvarao si se u zmaja, životinju koja se brani. Čak za brata nisi volio nezaslužene batine iako si ih ti zaslužio. Egzekutor je bio otac. Naravno sve u granici dopuštenog. Sjećaš se da su se hvalili kako si samostalan, kako sam ponekad čak ideš u vrtić, hrabar... Ali ti znaš da nisi bio kao ostali.
Drugačiji si bio oduvijek. Bar u sebi. I nisi to smio pokazati jer bi iskakao iz unificiranosti. Ne komunizma, pusti sad to, iz običnosti. Nikad se nisi mogao sasviom uklopiti u neku kliku, biti član družine, nisi imao nadimak, ne sjećaš se prijatelja iz vrtića. Ma možda jednog, dva. Al se dobro sjećam djevojčice u koju si bio zaljubljen. Njezino lice i osmjeh bi i sad mogao nacrtati. A uopće se ne sjećaš da li si joj ikad što rekao, o čemu ste pričali, jeste li se družili... Vrtić je za tebe bilo mjesto gdje uglavnom usamljen, neuklopljen i drugačiji od drugih čekaš da te netko konačno odvede doma. Sjećaš se da je otac jednom došao toliko kasno da te posljednja drugarica, tadašnja teta odvela kod susjeda da te pričuva. Bolno. Mislio si da će te ostaviti.
Za izlazak iz majčine udobne čahure nije ti trebala pomoć. Izašao si jak. Izvana. Kako ostalima reći da unutra nisi kao izvana. Kako im reći da si drugačiji, ne baš omiljen, mekan i preosjećajan. Nikako. Koga bi to bilo briga. Svijet, tvoj život, nutarnji život, je postajala nova velika čahura. Dobio si krila, ali s jedinstvenim dekorom.

25.03.2009. u 18:25 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 10.02.2009.

Znamo li "tablicu množenja"


Da, lijepo je kad te sunce ogrije. Ali zamisli ljepotu kad si Ti Sunce i siješ zrake drugima, pa se njihova zora pretvori u sunačni dan koji grije sve....


Nemoj ostati samo na stihovima, Budi Sunce... i sjaj nekom.
Danas će nam to izgleda biti potrebno. Pozdrav Makabejki.

Da li čovjek nešto riješava? Previše toga je uzeo sebi u zadatak riješiti, a nije naučio "tablicu množenja", pa je ta zvjezdana ravnoteža narušena prividno u korist, a stvarno na veliku štetu čovjeka i Planete.


Mnogo toga i ja rješavam nauštrb ljudi i Planete: vozim auto, zaboravim ugasiti svjetlo, grijem više od potrebnog, imam perilicu, mikrovalnu, mobitel, televizor tri kompjutera... neću dalje, malo me sram.


Ipak kod mene se stvari mjenjaju.

Prvo bijaše bicikl. Čudno mi je da me ti pitaš kako imam vremena za to. Pa vremena nema? Zar ne?

Kažu, postojimo samo mi, tu i sad. Upravo zato što sam to praktično shvatio prije nego sam počeo čitati "Moć sadašnjeg trenutka", bio sam oduševljen kad sam takav susatv i pročitao.

Da ne duljim. Ja ne radim baš sasvim sam na sebi. Radim sam s nama. A to znači da ništa od mojih akcija nije usmjereno samo prema meni, već jednako i prema drugima u mojoj okolini. Ne tajim svoje promjene i oni znaju i želim da ih odmah nauče, u nadi da neće trebati u mojim godinama.

Baš kao i što kaže gospon Tolle, nisam si zadao cilj ne piti stalno tablete, nego sam si zadao put, a cilj ni ne vidim, već živim Put.

Uključim Um i usporedim točku M i točku G (ne onu točku G nego drugu, he,he..) i imam podatak što je drugačije. I stvarni je.

U rečenici i mojim postovimaje je sve nagomilano, ali u životu nijedno ne koristim nauštrb drugog. tj. ili je dan za yogu, jedan dan za razgovor s psihologom, drugi samo basket, treći obavljam poslovne sastanke s biciklom, otiđem na yogu s biciklom, sat vremena akupunkturu iskoristim za opuštanje i meditaciju. Ne kupim novi auto, skupu majcu, nemam perilicu suđa, ali platim isprobano korisne stvari....

Ima jedan moj post koji veli:

"Kamenje je nalik ljudima i događajima u životu ljudi, jer e potrebno puno malih da bi podupirali velike i sve zajedno ih držali čvrsto na mjestu gradeći Zid; tj Život.."

Posao i promjene? Ne odvajam posao potpuno od Života. To je bolesno bilo do sad. Manji dio odvajam od života.Imam posao dizajnerskog karaktera. Menađerski dio je bio najteži. Sad se vježbam ne pravit famu oko love, odbijanja, prihvaćanja, konkurencije, oko ničeg. Pa što može biti.

Uvjerio sam se....! NIŠTA!

Još je i bolje.

Nisam ja lova. Ja sam ono što mislim, činim i ne mislim. ako je to u redu ... veliš ti (berix) u postu o molitvi: nekako ovako.... " ionako će se sve posložiti onako kako treba.....ni predobro ni preloše" O nama ovisi kako ćemo doživiti bilo kakvu životnu priliku. Ne o životnoj prilici. Molitva je mantra, pjesma i veselje. Više zahvala i boje djeluje kao zahvala, ne kao prošnja.

Kakvu meditaciju rabim? Onu meditatio vulgaris. Položaj lotusa i smislim najbolje u tom trenutku na što se fokusirati ili se ne fokusirati....Osim na učenju Yoge gdje pratim učitelja.


Sve navedeno vide i moja djeca (oponašaju me jer su u životnom stadiju spužve), moja supruga i ponešto prihvate, ponešto ne.


Ipak najveća radost bliska onoj Prosvjetljenoj je kad su oni sretni jer sam ja bolji...

Pozdrav Berixu, Makabejki

i najvećem borcu Milanu Sopu, koji je "mjerna jedinica" veličine ili manjine, mojih problema i želim mu da mi to više ne bude...

Želim mu Sunce sad i tu.


10.02.2009. u 10:46 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 09.02.2009.

Bolje da šešir nemam...

Čestitam na strpljenju čitanja mojih svakodnevnih jadikovki...
To ne bi bilo tko napravio. Dopustit ćeš mi vrijeme potrebno da prošvrljam po tvojim postovima.

Upravo neka bliskost u riječima mojih i tvojih razmišljanja i stavova, neovisno o životnim situacijama u kojima smo, me navela da ti se obratim na malo neobičan način, bez nekog konkretnog cilja. Samo pozitivna vibracija.

Moja avantura odvikavanja dovela me do mnogih drugih svera ljudskog i općeg postojanja. Mnogo čitam i doslovce tjedno se mjenjam. Najbitnije u svemu je što to i nije samo odvikavanje od konkretne supsatnce kojom privremeno (ali već predugo) osiguravam ugodu, već kompletno skeniranje i retuširanje (korekcija, ažuriranje, obnova, izmjena....) mog života.

Mijenjajući to, miligrami padaju sami od sebe. Najviše sam uzimao 13 mg lorazepama. Danas 4 mg. Sve što sam napisao ne samo da održavam, već se utkalo u svakodnevnicu (yoga, košarka, biciklizam, meditacija/pranajama, akupunktura, psihoterapija/gesthalt,EMDR,bihevioralna)

Anksioznost bijaše na početku i osjećam je još. Tablete su još tu. Ali ja sam tek na početku. Velikom početku nečeg lijepog, kojeg povremeno već osjetim, pa se izgubi... ali će rasti.

Tu i sad. Upravo tako...Knjiga jasnih i jednostavnih "otkrića" koja se malo tko usudio glasno reći s takvom sigurnošću i nepretencioznošću, bez maski i bez "američkog" kiča i opsjednutosti istokom (koja se može vidjeti u drugim knjigama na policama okolo...)

Ako ti padne na pamet još neka kniga koja bi mi trenutno dala spurijusa samo predloži, ili neki tvoj post ....

(Balaševića inače slušam.)

Pozdravljam te iskreno

09.02.2009. u 17:33 • 2 KomentaraPrint#

Da li živimo u primitivnom matrixu?

Današnji dan mi je donio suštu suprotnost jučerašnjem kad sam počeo čitati knjigu "Moć sadašnjeg trenutka"... Rečenice me počinju plašiti.

Čitam i potvrdno u sebi kiman glavom i govorim u sebi, pa to je stvarno tako...ali tad osjetim koliko sam daleko od toga, a još gore što se moja djeca uče (u školi) svemu onome što bi ja sad trebao ispravljati...

Pisac je očito samac... Odgovara samo sebi... Tada je lakše nešto mjenjati.

Čak sam prestao čitati knjigu jer me plaši. A kad bi to preveo na njegov jezik to bi bila pobjeda mog uma, koji preuzima kontrolu i ne pušta je....i dalje se hrani...

Moj um je bio danas čak bjesniji nego nače kao da zna da mu želim namjeniti drugu ulogu.


Čitajući stjećem dojam da živimo u nekakvom svijetu "primitivnog matrixa" ako bi kao primjer evoluiranog matrixa uzeli sam film.

Sva ljudska otkrića su čovjeku nanjela više nevolja nego dobrobiti općenito gledajući:

auto=zagađenje

TV=otuđenje

cjepanje atoma=nuklearnu bombu

i tako u nedogled

Razboriti se vraćaju prirodi, a nerazboriti idu dalje za umom, otkrićima za koje svijet opet neće biti spreman... Nismo svjesni, a trenutci osvješćivanja su bolni, pa najčešće odustajemo (sjetite se bilo koje stavri koja vam donosi olakšanje, ugodu, brzo ispunjenje, pomoć pri radu...)

Strahujemo od neimanja. Većina svijeta nije tu i sad. Već tamo i tada, ili ondje pa će biti...

Nismo tu. Ni ja.

Misli nam bježe, kao da nisu naše i more nas, uglavnom... KAo da nisu dio nas, kao da nisu naši saveznici.. umovi nas vode u nemirne vode žudnje, briga i strahova od budućnosti uzrokovanih iskustvima iz prošlosti. Na tom putu um na čas zastane u sadašnjosti.. kratko i nedovoljno.

To moram promjeniti. Za sad bar to.

09.02.2009. u 17:30 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 04.02.2009.

Prvi dan u sadašnjosti
Novi blog, stari put i jedan jedini trenutak, koji će se ponavljati dok god bude čitatelja da ga čitaju. Ja sam samo jedan od Vas u istoj potrazi s nemirnim Bićem u sebi. Kao i Vi "zaražen" sam prošlošću, budućnošću, ljudima i svijetom i sam sam zaraza nekom drugom.
Ja jesam promjena koju želim vidjeti u svijetu. Ali promjena nije trenutak. To je skup trenutaka, nagomilanih. Napor uravnoteživanja svog bića između budućnosti i prošlosti, ravan je naporu protiv neke zloćudne bolesti. I nema kraja. Konstanatan, veći i manji ili latentni napor za održavanje ravnoteže traje. Zauvijek. Do početka slijedećeg života mog Bića.
Ne počinjem, nego nastavljam.
Polagano pratim tri niti klupka bačenog u gejzir. Gejzir smješan od emocija, misli i tijela.

Upoznavši se s razmišljanjima na blogu berix.blog.hr uzeo sam u ruke knjigu
"Moć sadašnjeg trenutka" i u naslovu prepoznao ključ za otvaranje mojih mnogih zatvorenih ladica.

Zahvaljujem Berixu i Blogu sadašnjeg trenutka, koji je kako zapažam sve rijeđi i rijeđi.

04.02.2009. u 12:37 • 7 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< travanj, 2009  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (5)
Veljača 2009 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kako sve radim tu i sad blog ne mogu opisati unaprijed.
Blog se čita tu i sad.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr